Psihoptice: 2010

subota, 27. studenoga 2010.

četvrtak, 18. studenoga 2010.

Više ne piše, barem mi je tako rekao.
Kaže, poezija je u njemu davno umrla.
Kažem ti, poezija u njemu nije ni živjela.
Ona jedna knjiga, to je bila slučajnost.
Nesretan spoj trenutka i uzaludnog truda.
To može svatko!
Objavljuje neke sličice po blogovima
i još ih naziva predpoezijom.
Nada se, kaže, da će ih jednoga dana
kanalizirati u poeziju.
Kao da to ide tako lako,
možeš si misliti.
A fotografije?
Fotografije mutne, neizoštrene,
fotografirane valjda mobitelom,
nikakve, sve same početničke greške.
Objektivom u sunce, sve neki odrazi, sjene,
mačke po krovovima, gole lutke u izlozima.
Ajd, da su gole ženske, a ovako, ništa od toga.
Nikada od toga poezije!

Više ne pišeš

Više ne pišeš – kažeš mi.
Više ne pišem – kažem ti.
Zar ne vidiš da je poezija umrla?
Barem u meni.
Dugo je bolovala
i onda me jednoga dana
jednostavno napustila.
Baš kao i ti, ono jednom – sjećaš se?
Ali sam se vratila.
Vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.
Može – kažem ti.
Ostanu samo slike,
kao duhovi.
Uhvatim ih onako u prolazu,
u automobilu koji
zakoči onako iznenada,
u uhvaćenom slučajnom pogledu
kroz prljavo staklo
isluženog tramvaja,
u odlomljenoj grani
koja izviruje
pa ponovo nestaje
u mutnoj Dravi.

Više ne pišem

Više ne pišem.
Bilježim samo mobitelom
ili fotoaparatom sličice
u kojima uočim ono nešto
oko čega bih mogao omatati riječi.
Volim ih zvati predpoezijom
i misliti o tim sličicama
kao o sirovini.
Skladištim ih tako i čuvam
za neke bolje dane.
Izlasci sunca, zalasci sunca,
mačke na krovu u jednom češkom gradiću,
šarena sarajevska ulica,
opustošeni osječki željeznički kolodvor,
lutke u izlogu,
sjene, odrazi,
prozori, stakla.
Sve je prepuno svjetlosti.
Čeka me lijepa budućnost!