Uskoro mi izlazi knjiga nastala djelomično i na ovom blogu i na matičnom psihoptice.blog.hr
Pogledajte najavu!
http://tragc.info/maja-vuneni/
petak, 16. studenoga 2012.
petak, 20. siječnja 2012.
pričaj mi
pričaj mi o bozonima i bizonima,
pričaj mi kao da o tome znaš baš sve,
pričaj mi kao da ih sama loviš
pod zemljom, nad zemljom, na nebu.
a ja, ja ću te slušati
kao da tvoje lice vidim prvi puta,
kao onda kada smo prohodali pola grada
tražeći mjesto koje ćemo zauvijek ucrtati
u naše mentalne mape.
pričaj mi kao da o tome znaš baš sve,
pričaj mi kao da ih sama loviš
pod zemljom, nad zemljom, na nebu.
a ja, ja ću te slušati
kao da tvoje lice vidim prvi puta,
kao onda kada smo prohodali pola grada
tražeći mjesto koje ćemo zauvijek ucrtati
u naše mentalne mape.
srijeda, 19. listopada 2011.
petak, 27. svibnja 2011.
utorak, 24. svibnja 2011.
petak, 25. ožujka 2011.
Nitko se tome nije ni malo čudio
Ostavio sam ga tisućudevetstodevedesetdruge tamo negdje na šanku.
Sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije, tamo negdje na internetu. Tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
Nitko se tome nije ni malo čudio.
Koliko smo samo puta pročitali da na internetu vrijeme puno brže prolazi.
Razmijenili smo nekoliko kratkih poruka; žena, djeca, posao, kriza.
Chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina koje su tako brzo prošle.
Onda su se ti naši susreti prorijedili, da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
Naše je novoobnovljeno prijateljstvo potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
Znao sam da je tu, znao je da sam tu.
Svakodnevno sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike, ali bih svejedno okrenuo glavu.
Bilo je to baš kao kad na ulici naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled i prijeđete na drugu stranu ceste.
Sreo sam ga ponovo, desetak godina kasnije, tamo negdje na internetu. Tisućudevetstodevedesetdruge smo bili vršnjaci,
sada je bio duplo stariji od mene.
Nitko se tome nije ni malo čudio.
Koliko smo samo puta pročitali da na internetu vrijeme puno brže prolazi.
Razmijenili smo nekoliko kratkih poruka; žena, djeca, posao, kriza.
Chatali do kasno u noć, dok su te žene i ta djeca spavali,
u isto vrijeme sretni i žalosni zbog godina koje su tako brzo prošle.
Onda su se ti naši susreti prorijedili, da bi s vremenom sasvim zašutjeli.
Naše je novoobnovljeno prijateljstvo potrajalo upravo onoliko
koliko mi je trebalo da se sjetim zašto sam ga te tisućudevetstodevedesetdruge
ostavio tamo negdje na šanku.
Znao sam da je tu, znao je da sam tu.
Svakodnevno sam viđao malu izdajničku zelenu točku
kako treperi na ekranu pored njegove slike, ali bih svejedno okrenuo glavu.
Bilo je to baš kao kad na ulici naletite na nekoga poznatog,
svrnete pogled i prijeđete na drugu stranu ceste.
