Više ne pišeš – kažeš mi.
Više ne pišem – kažem ti.
Zar ne vidiš da je poezija umrla?
Barem u meni.
Dugo je bolovala
i onda me jednoga dana
jednostavno napustila.
Baš kao i ti, ono jednom – sjećaš se?
Ali sam se vratila.
Vidiš, poezija ne može umrijeti – kažeš mi.
Može – kažem ti.
Ostanu samo slike,
kao duhovi.
Uhvatim ih onako u prolazu,
u automobilu koji
zakoči onako iznenada,
u uhvaćenom slučajnom pogledu
kroz prljavo staklo
isluženog tramvaja,
u odlomljenoj grani
koja izviruje
pa ponovo nestaje
u mutnoj Dravi.
1 komentar:
znaš što; tramvaji su u zadnje vrijeme u dosta dobrom stanju - nemaju prljava stakla, odlomljene grane pokupi Unikom, a Drava će nakon ugradnje pročistaća teći čista. To su dosta loši uvjeti za poeziju....
Objavi komentar